Zanimljivosti i savjeti

Tradicija pucnja iz ramazanskog topa

Pucanj iz topa sa bedema vratničke Žute tabije svake ramazanske večeri označava vrijeme iftara – kraj cjelodnevnog posta muslimana.Početak svakog dana posta tokom vremena obilježavao se na različite načine. Najduže se zadržala tradicija pucanja topa s gradskih zidina.No, prije pojave topova, u svakom dijelu grada bio je zadužen po jedan čovjek koji se zvao munadija /onaj koji poziva/, tj. poziva na ručak uz ramazan. U Sarajevu, jedan mesdžid u svome imenu nosi uspomenu na ovu službu. Zove se Ojandži zade hadži Ibrahimov mesdžid. „Ojandži zade“ znači sin budilnika. Munadije ili budilnici bili su zaduženi da svijet u jednom dijelu grada bude na ručak uz ramazan. Bili su plaćeni iz državne blagajne.Bašeskija spominje da je u Plovdivu u Bugarskoj, u 1188. (1774/75) godini umro Mustafa Lipovac, janičar koji je jedno vrijeme „u mjesecu ramazanu bio daul-baša na sehur.“ Ovo „daul-baša“ znači predvodnik ili zapovjednik telala, što upućuje na zaključak da je u to vrijeme postojala služba te­lala koji su budili na ručak za vrijeme mjeseca ramazana.Prvi ramazanski top u mnogim mjestima oglašavao se poslije ikindije posljednjeg dana šabana, do kada je trebalo obaviti i posljednje pripreme, što je bila i najava početka ramazana.

NAJDUŽE SE ZADRŽAO U LJUBUŠKOM

Top se oglašavao u nekoliko navrata. Prvi, kao najava ramazana i mukabele na ikindiji uoči ramazana. Kasnije svakog dana top se oglašavao zavisno od običaja, najmanje dva, u nekim mjestima kao naprimjer u Ljubuškom, tri puta, i to: ujutro za ustajanje na ručak, kada nastupi vrijeme početka posta (zora) i vrijeme završetka posta, akšama, odnosno iftara. Ne zna se tačno od kada datira tradicija najave značajnih događaja u jednome mjestu pucanjem topa sa gradskih zidina. Usmena kazivanja i sjećanja starijih ne dosežu dalje od 19. stoljeća.Top je najčešće bio kratka cijev s dnom, iz jednog jedinog dijela, izrađena od livenog željeza debljine oko 3 cm, promjera 10-15 cm. Prije potpaljivanja u cijev bi se ubacila određena količina crnog baruta, zatim usitnjena cigla ili kamen. U poseban otvor namjestio bi se oko 10 cm dug komad sporogorećeg štapina, zatim bi se sadržaj u cijevi dobro nabijao i fitilj potpalio. Ovi mali topovi u Hercegovini su se zvali mačkule (tal. mascollo – mali top).Naš književnik Edhem Mulabdić zabilježio je jednu anegdotu u vezi s pucanjem ramazanskog topa. Naime, za vrijeme austrougarske vladavine u Sarajevo je došao neki novi vojni dostojanstvenik. Kako je bilo vrijeme ramazana, neugodno ga je iznenadilo pucanje topova u gluho doba noći. Sutradan je izrazio svoje negodovanje na više mjesta prilično oštrim tonom o tom „srednjevjekovnom običaju“ koji bi trebalo zabraniti i ukinuti. Ogorčenje sarajevskih muslimana  prenio je njihov gradonačelnik Mehmed-beg Ljubušak na bajramskoj svečanosti u sarajevskoj kiraethani gdje je, pored najviših bošnjačkih i austrijskih funkcionera, bio prisutan i ovaj viši oficir. U pozdravnom govoru Mehmed-beg je, uz ostalo, rekao: „Na stotinama munara naših svjetla sjaju po cijele noći i pokazuju cijelom svijetu da je ovo sveti mjesec ramazan, sa stotina naših munara razliježu se danju i noću ezani, sveti pozivi muslimanima na molitvu, a oni, puni vjerskog zanosa, hrle u džamije bez i najmanje bojazni za svoje živote. Svake noći ovog svetog mjeseca kao i na bajram pucaju topovi i pokazuju svakom da su ovo svečani dani za muslimane, a da još nikom ne pada na um, da i pomisli, da bi kome moglo biti krivo, ni da riječ progovori, ni za ove naše topove, ni za ova naša svjetla na munarama kao znakove muslimanske pobožnosti i vršenja islamskih obreda…“ Ramazanski topovi su, prema nekim autorima, trebali imati još dublju poruku. Tako Ibrahim Hakki Čokić, govoreći o simbolicitopova, piše:  „Mnogi misle da je ramazanskim topovima jedina svrha oglasiti islamskom svijetu nastupanje ramazana, te oglašavati vrijeme iftara i kada treba ručati u vakti sehuru (predzorju) i imsakj učiniti (zapostiti) i onda tude metnuti tačku. A bajramskim, oglašenje bajrama, njegovo trajanje i da se na svršetku rekne: Top puče, bajram prođe… No, topovi, vršeći sve te zadaće, imadu u svom gromkom odjeku i još jedno veoma veliko značenje… Stog ramazanski i bajramski topovi govore… Muslimane! Nastupa ti tvoj veseli ramazan, idi na teravih-namaz, uči salavate, ručaj, imsakj čini, posti i iftaruj se, budi zadovoljan dok svoju vjersku dužnost vršiš, a još više na bajram, kada joj udovoljiš, jer ko bi ti pri tom ma samo i pokušao smetati, udario bi ga na onu silu i onu ruku, u kojoj su strašni topovi.“ Tradicija pucanja topova u većini mjesta utihla je krajem Drugog svjetskog rata. Samo u nekim mjestima održala se i kasnije, kao npr. u Ljubuškom gdje je top najavljavao vrijeme iftara sve do 1979. godine, kada je, nakon greške u pripremanju baruta, teško povrijeđen posljednji tobdžija Hasan Korjenić Dedo, čime se ova tradicija ugasila. Devedesetih godina prošlog stoljeća topovi su ponovo oživjeli, najavljujući sehure i iftare u više bosanskohercegovačkih gradova.Uporedo s pucnjem topova vrijeme završetka posta – iftara najavljivano je i paljenjem kandilja na munari džamije. Prvo su to bili kandilji na ulje a kasnije na električnu energiju sa sijalicama različitih oblika i veličina. Naravno, i dalje je zadržan ezan kao prvi oblik najave prekida dnevnog posta, odnosno nastupanje akšamskog namaskog vakta. Na prvo mujezinovo „Allahu ekber“ tobdžija bi aktivirao prangiju pošto bi, prethodno, iz sveg glasa, koliko ga grlo nosi povikao: „Vaaaarrdaaa“ (nastupilo je, vrijeme je), a djeca bi, razdragano trčeći kućama, uzvikivala: „Upališe se kandilji“.

A DANAS…?

Ramazanski top posljednjih godina je postao prava atrakcija, kako za Sarajlije, tako i za brojne turiste, koji dolaze na Žutu tabiju kako bi uživali u očaravajućem pogledu na glavni grad BiH i kako bi, uz zvuk topa, prekinuli dnevni post dug više od 17 sati, tokom kojeg se odriču svih jela, pića i drugih tjelesnih užitaka.Pucanj iz topa iznad Sarajeva tradicija je bosanskih muslimana stara više od stotinu godina, koja je za vrijeme komunističke vladavine bila prekinuta, ali je početkom 90-ih godina prošlog vijeka ponovo oživjela i njeguje se i danas. Najčešće su tu postači koji tvrde da je iftar na mjestu “sa kojeg puca top”, poseban užitak ramazana.“Tradicija topa koji označava vrijeme iftara datira još od početka prošlog vijeka i perioda Kraljevine Jugoslavije. Nakon Drugog svjetskog rata i dolaska komunista, paljenje topa bilo je zabranjeno. No, odmah nakon prvih višestranačkih izbora 1990. godine top se počeo ponovo oglašavati sa Žute tabije”, pojasnio je Krivić koji je tobdžija od 1997.godine.Tobdžija Krivić već ustaljenim ritmom dolazi na Žutu tabiju 20 minuta prije iftara kako bi obavio sve pripreme i provjere. Kada su topovska cijev, barutno punjenje, fitilji i upaljači spremni, on gleda na sat i čeka da kazaljke dođu na svoje mjesto. A zatim se čuje prasak, zablješti svjetleća ruža na nebu iznad Sarajeva, pale se kandilji na džamijama i na radost postača počinje iftar.Top sa Žute tabije čuje se do novih dijelova Sarajeva, gdje brigu o postačima preuzima tobdžija sa brda Mojmilo, koji takođe pucnjem iz topa oglašava vrijeme iftara.

(Izvor: „…MJESEC RAMAZANA POČINJE… – vodič kroz islamski post“, Grupa autora, Izdavač: Tugra, sarajevo, 2009. god.)

Pri preuzimanju teksta/sadržaja sa web stranice iftarskimeni.com dužni ste navesti izvor i staviti link na izvorni sadržaj!