O ramazanu

Prepustimo se ramazanu!

Čovjek je biće koje stoji na sredokrači između onoga što ne može biti, a to je melek, i onoga što ne smije biti, a to je životinja. I tu je ishodište cjelokupne drame ljudske egzistencije, sva složenost života i njegova zanimljivost.

Piše: hfz. Mevludin Dizdarević

U nekom davno prošlom vaktu i zemanu bijaše izvjesni čovjek koji je imao odveć neposlušna sina. Sin je svome ocu velike brige zadavao i počesto ga, svojim ružnim djelima, stavljao na muke. Nakon silnog zlopaćenja i trpljenja sinovljeve zlobe otac bi, počesto, kazao da njegov sin nikada čovjek neće postati. Nakon što je jedan od velikih pasjaluka svome ocu napravio, sin je odlučio da ode u svijet ne bi li tamo našao glavi selameta.

Idući putovima bjelosvjetskim, naišao je na vojsku koja se bila utaborila i, s obzirom da je bio željan životnih izazova, on im se priključi. Godine su prolazile i mnogo vode je proteklo. U međuvremenu se mladić isticao svojom hrabrošću i vještinom pa su mu ljudi davali sve veće i značajnije položaje da bi, na koncu, završio s najvećom počasti koju je jedan čovjek mogao svojim znanjem i sposobnošću ostvariti – postao je veliki vezir.

Kada je na jednom od svojih putovanja prolazio podno rodnog sela, on se sjeti svojih korijena i starog oca te posla svoje emisare da mu ga dovedu. Kada je otac došao pred svoga sina, sada velikog i moćnog vezira, sin ga upita: “Da li znaš ko sam ja?” Otac odmahnu glavom i reče da ne zna, da je on daleko od njegova sjaja i raskoši, te da i ne treba da zna. Na razumljivo očevo čuđenje, on reče da je njegov odbjegli sin te mu ukratko ispriča šta se s njim desilo. Dok je otac stajao pred velikim vezirom, zapita ga osioni vladar: “Deder mi reci, da li ti je jasno da si pogriješio kada si rekao da ja neću biti niko i ništa, a evo me pred tobom, ja veliki vezir!?” Otac mu smireno odgovori: “Ja nikada nisam rekao da ti nećeš biti veliki vezir, nego da čovjek nikada nećeš biti, a tu sam bio upravu. Da si bio imalo čovjek, ti bi došao do moje kuće, a ne da ja, star i bolestan, tebi na noge da dolazim. ” To reče i napusti sobu bivšeg sina i velikog vezira.

Jamačno, mnogo šta mudrog i korisnog kazuje nam ova narodna pripovijest koja stoji zapisana na listovima požutjelim od trajanja. Narodni pripovjedač kao da nam hoće poručiti da je najteže od svega i, svakako, najčasnije – čovjek biti. Biti čovjek znači biti oboružan moralom kao najvrednijom popudbinom koju čovjek može da posjeduje. Ustvari, moral i jeste čovjekova differencia specifica, ono što ga odjeljuje od ostalih stvorenja koja su na svijet došla Božijim naumom. Sve životinje i sva druga bića se u svome životu samjeravaju instinktima, koji njima gospodare. Čovjek, na drugoj strani, da bi to bio u punom kapacitetu, mora gospodariti instinktima, ili nije čovjek. Čovjek je biće koje stoji na sredokrači između onoga što ne može biti, a to je melek, i onoga što ne smije biti, a to je životinja. I tu je ishodište cjelokupne drame ljudske egzistencije, sva složenost života i njegova zanimljivost.

Ova epska drama koja se odvija u svakom od nas svoje ozbiljenje ostvaruje u duši. Onaj ko nije svjestan te činjenice nije kadar ni da iziđe nakraj s ovim odveć golemim teretom. Osvrnemo li se u povijest, vidjet ćemo da mnogi umni ljudi nisu do kraja bili svjesni da valja voditi brigu o duši, te da su, uprkos svojoj umnosti, bivali poraženi pred običnim životnim izazovima. Tako se za čuvenog filozofa Aristotela tvrdi da se zaljubio u izvjesnu atensku prostitutku po imenu Hetera, koja je toliko ovladala njim da joj se u potpunosti potčinio. Tako mu je jednom zapovjedila da puzi pred njim na sve četiri noge. On je dopustio da ga pravi budalom i poslušao, krotko se spustio na pod i poslužio svojoj gospodarici kao jahaća mazga. Ovakvih primjera ima i danas, samo nisu toliko transparentni. Koliko smo puta slušali da neki univerzitetski profesori zaviruju pod suknje svojim studenticama, ili da su neki intelektualci spremni za novac prodati svoje intelektualno poštenje. Odista, ako iko ima dilemu kako je moguće da neki veliki i umni ljudi poskliznu u kaljužu grijeha i nemorala, unatoč visokim akademskim zvanjima, odgovor počiva u jednostavnoj ali teško dohvatljivoj činjenici da su u revnosnoj brizi za izobrazbu svoga intelekta potpuno zaboravili da čovjek nije jednodimenzionalno biće, te da, samim tim, i njegova duša ima svoje potrebe. Ukoliko se te potrebe ne zadovolje, u čovjeku se stvara rupa koja postaje sve dublja i, u krajnjoj konsekvenci, smjera da ga proguta. Zato izvjesni profesori sa zavirivanja pod suknje prelaze na naplaćivanje ocjena seksualnim putem, ili svoje naučno i objektivno mišljenje sve više samjeravaju dnevnim promjenama po principu ko da više.

Jamačno, savremena nauka, utemeljena na pozitivističkim principima, odbija da prizna postojanje duše i, samim tim, nije u mogućnosti da podari modernom čovjeku blagotvoran lijek za sreću. U nedostatku pravog lijeka, ljudi, u nevolji, posežu za kvazi ljekarima i raznim prodavcima magle koji im nude instant-sreću upakovanu u primamljivi celofan od sačinjen od droge i alkohola, tehno muzike i svakovrsne zabave.

Ako čovjek svoje tjelesne potrebe zadovoljava onim što potječe iz zemlje, onda je sasvim razumljivo zašto svoje duhovne potrebe zadovoljava onim što dolazi s neba. Ovdje dolazimo do ramazana koji kao izazov stoji pred svima nama. Ramazan je, ustvari, duhovna hrana par exellance. U njemu su sukusirani najrazličitiji sadržaji, počevši od posta kao vrhunskog izraza ljudskosti i otklona od animalnog, preko duhovnih gozbi u vidu mukabela koje uče hafizi, te dersova koje učeni ljudi kazuju. Kada tome dodamo obavezno izdvajanje iz imetka u vidu zekata i sadekatul-fitra, čime se čovjek bori protiv urođene škrtosti i pohlepe, slika ramazana bit će potpuna. Ramazan je idealna prilika da čovjek ostane u ravnoteži i da, bar za jedan mjesec, ostvari prevagu u borbi sa svim onim što utječe na njega kako ne bi postao životinja koja se rukovodi instinktima i drevnim zakonima džungle. Sve druge beneficije ramazana, koje su izuzetno velike, kao što su zdravstvene koristi u vidu odmaranja organizma od hrane; socijalni aspekti kroz iskustvo gladi, čime svakome biva jasnije šta glad ustvari jest; ispravno vrednovanje blagodati koje nas svakodnevno okružuju, ali nam izmiče svijest o njihovom značaju jer su nam svakodnevno nadohvat ruke; svi ovi segmenti jesu značajni, ali su, nesumnjivo, drugorazredni u usporedbi s ovom, prvorazrednom svrhom posta.

Ramazan je mjesec u kojem se nebo i zemlja najintimnije dodiruju, kada su kapije nebesa, iz kojih se prosipa Allahova milost, širom otvorene. “Nesretan je samo onaj kome bude uskraćen Allahov oprost,” veli Muhamed, a.s. To su oni koje je njihova oholost i šejtanska podvala da su oni „dobri u duši” i da „nikome zlo ne misle”, kako za sebe vole reći, dovela do pogrešne svijesti da za čistotu njihove duše nije potreban ni namaz ni post. Kao što čovjek počinje učiti tek onda kada mu budu kristalno jasni razmjeri njegova neznanja, tako se može i popravljati tek onda kada prihvati činjenicu da je grešan, te da mu se s tom činjenicom valja uhvatiti u koštac. Veliki učitelj Ibn Ata je rekao: “Bolje ti je drugovati s neznalicom koji je nezadovoljan svojom dušom, nego s učenim čovjekom koji je zadovoljan. Kakvo je to znanje učenog koji je zadovoljan svojom dušom, i kakvo je to neznanje onog koji nije zadovoljan svojom dušom?”

Mnogo prašine po našim dušama padne. Zato, prepustimo se ramazanu koji će nas, zasigurno, učiniti boljim vjernicima i čestitijim ljudima.

Tekst je objavljen u časopisu NOVI HORIZONTI, br. 98, oktobar 2007. god.

Pri preuzimanju teksta/sadržaja sa web stranice iftarskimeni.com dužni ste navesti izvor i staviti link na izvorni sadržaj!

Tags