Zašto kokice pucaju?

Iako se možda čini kako su kokice moderna grickalica, postoje dokazi da su one pronađene u špilji u Novom Meksiku 3600 godina prije nove ere.

Također, dio narodne predaje Indijanaca je vjerovanje da svako zrno kukuruza kokičara čuva u sebi tihog duha koji se ljuti kada se zrna zagrijavaju. Kada temperatura zagrijavanja postane previsoka, duh bukne iz zrna što rezultira zvukom pucanja.

Poznata je i činjenica da su Asteci koristili kokice pri izradi ukrasa za razne rituale i ceremonije. Kada su engleski doseljenici stigli u Ameriku, za kokice su čuli od Indijanaca te su ih usvojili kao svoje. 1880. godine proces proizvodnje kokica pojednostavljen je izumom uređaja za kućnu i komercijalnu proizvodnju sličnih uređaja koji se i danas koriste na sajmovima, u parkovima i u kino dvoranama.

Zrno kukuruza kokičara sadrži zrnca škroba koja su uklopljena u vrlo čvrst proteinski omotač. Kada se zrnca zagriju u ulju na otprilike 66 stepeni Celzijevih, voda unutar zrna počinje isparavati. Ta vodena para omekša škrob, koji velikom brzinom poveća svoj volumen i time razbije proteinski omotač. Tada jezgra eksplodira uslijed velikog pritiska i pritom se čuje zvuk pucanja. Kada sva voda ispari, kokica postaje lagana i hrskava. Razlika koja čini da kokičar puca, a ostale žitarice ne, leži u omotaču koji je neporozan i tako dozvoljava da se taj proces obavi unutar zrna.

Da bi od zrna kukuruza kokičara nastala kokica moraju se zadovoljiti dva uslova. Prvi je da količina vode unutar jezgre mora biti približno 13,5 % jer previše ili premalo vode neće dovesti do nastajanja kokice. Drugi je uslov da vanjski omotač zrna ne smije biti oštećen jer na taj način može para pobjeći iz unutrašnjosti.

Jedna porcija kokica zadovoljava više od 70% dnevnih potreba za cjelovitim žitaricama. Prosječna osoba dnevno unese pola porcije cjelovitih žitarica, što znači da bi kokice izvrsno i jednostavno popunile tu prazninu, tj. nedostatak unosa.